Posts

Glavu gore-uvijek dalje ...

Život me nije mazio. Zapravo, često se činilo kao da me testira – koliko još mogu izdržati, koliko puta mogu pasti, a ipak ustati. Bilo je dana kad sam doslovno brojala kune za kruh. I noći kad nisam mogla zaspati jer nisam znala gdje ću sutra. Bilo je ljudi koji su otišli onda kad su najviše trebali ostati. I onih koji su ostali, ali su me lomili tišinom, riječima ili odsutnošću. Naučila sam prerano što znači šutjeti i gutati suze jer „ima i gore“. I vjerovala sam im. Da ima i gore. Pa tko sam ja da se žalim? Godinama sam hodala kroz sivilo. Bez velikih snova, bez planova. Samo da preživim dan. Pa još jedan. I tako unedogled. Ali negdje usput, promijenilo se nešto sitno. Prvo sam počela cijeniti male trenutke. Šalicu kave u tišini. Sunčevu zraku na licu. Slučajni osmijeh prolaznika. Nisam odjednom postala sretna. Ali počela sam primjećivati da više ne patim svaki dan. Počela sam birati sebe. I reći "ne" stvarima koje su me lomile. Počela sam se okruživati onima koji me nisu ...
Post a Comment
Read more

Voljena-ali manje ⚡

Postoje razočaranja koja se ne vide odmah. Nisu glasna. Ne slome te odjednom. Umjesto toga, sjede ti negdje u prsima i tiho te grickaju iznutra. Jedno od takvih je kad shvatiš da osoba kojoj si vjerovala najviše, ona kojoj si kao dijete gledala u oči tražeći potvrdu da vrijediš, zapravo više boli nekog drugog. I nije to natjecanje. Nije ni ljubomora. To je tuga koja dolazi iz osjećaja da si manje voljena ondje gdje bi ljubav trebala biti najpoštenije podijeljena. Gledaš kako nježnost ide nekom drugom, kako se osmijeh raširi brže, ruke zagrljaju češće, riječi omekšaju bez potrebe da budu zaslužene. A ti? Ti ostaješ sa strane, pokušavaš razumjeti, ne zamjerati. Pitaš se jesi li preosjetljiva. Ili možda jednostavno – manje dovoljna. I najviše boli jer to dolazi iz doma. Iz nečeg što bi trebalo biti tvoje sigurno mjesto. Ali pišući ovo, puštam dio te boli van. Jer znam da nisam jedina. I da osjećaji koje skrivamo – kad ih izgovorimo – možda počinju zacjeljivati.
Post a Comment
Read more

Ujak koji je brat 🙏🏼🌸

Neke se veze ne mogu objasniti riječima – one se jednostavno osjete. Tako je i s njim. On je moj ujak, ali u srcu – brat ,prijatelj kakvog bih poželjela svakome i čovjek koji je uvijek, bez iznimke, tu kad ga trebam. Nikad nije pitao "zašto". Nikad nije vagao koliko mu dajem ili koliko sam prisutna. Samo je bio tu. I uvijek jest. U svakom pozivu, u svakoj tišini kad riječi nisu potrebne, u svakom trenutku kad mi se svijet ljuljao, on je bio moje ravnotežno mjesto. Kad sam ga odabrala za kuma svojoj kćeri, nisam ni sekunde dvojila. Jer znam – ako ikada ne budem mogla, on će moći. Ako ikada zatreba još jedno srce da je voli, čuva i štiti, njegovo će već biti otvoreno. Ona ima njega, baš kao što sam i ja oduvijek imala. Teško je naći riječi za čovjeka koji ti u životu znači toliko, a ne traži ništa zauzvrat. Samo daje – vrijeme, pažnju, osmijeh, rame kad treba, šalu kad se svijet čini preteškim. Zato ti pišem, bigbroo– ne zato što ti trebaju moje riječi, nego zato što ja trebam ...
Post a Comment
Read more

Moj dom u njegovim rukama ❤️

Ponekad zaboravimo zastati i zahvaliti ljudima koji čine naš svijet ljepšim. Danas želim napisati nekoliko redaka o čovjeku koji već 18 godina hoda kraj mene – tiho, postojano, s ljubavlju koja ne traži pažnju, ali mijenja sve. Moj suprug nije savršen – i ne treba biti. Ali on je sve ono što srce treba: mir, sigurnost, osmijeh koji me uvijek vrati k sebi. On je muž koji sluša i kad ne govorim, koji zna kad me treba zagrliti, a kad mi dati prostor. S njim je ljubav jednostavna. Duboka. Prava. Još više me oduševljava način na koji voli našu djecu. Taj pogled u očima kad ih promatra, nježnost u njegovim gestama, strpljenje u svakom odgovoru. On je stup našeg doma, ne zato što sve zna, već zato što je uvijek tu. Prošli smo zajedno kroz puno toga – i lijepog i teškog. I svaki put kad pomislim da ne mogu dalje, sjetim se njega. Jer u njegovim rukama uvijek pronađem ono najvažnije – dom. Ovaj tekst je moj tihi "hvala". Za godine, za ljubav, za svakodnevicu koja ponekad izgleda običn...
Post a Comment
Read more

"Tiho pucanje u povjerenja"

Nije to bio jedan veliki trenutak. Nije bilo drame, vike ni slomljenih vrata. Razočaranje u ljude dođe tiho. Kao voda koja curi iz pipe – kap po kap – dok ne shvatiš da ti je poplavilo cijelu sobu. Počne s malim stvarima. Obećanje koje nisu ispunili. Poruka na koju nikad nisu odgovorili. Pogled koji je skliznuo dalje kad ti je najviše trebalo da netko zastane. A onda, odjednom, sjediš i shvatiš da si gradio mostove prema ljudima koji nisu ni planirali doći do pola puta. Najviše boli što se nisi čuvao. Vjerovao si. Dao si sve – vrijeme, misli, toplinu. I onda, kad si pogledao unatrag, vidio si samo tragove njihovih cipela u prašini dok su odlazili. Ali razočaranje je i lekcija. Ne nužno da postaneš hladniji, već mudriji. Ne zatvaraš se – samo počinješ birati kome otvaraš vrata. Jer i dalje vjerujem u ljude. Samo više ne vjerujem svakome.
Post a Comment
Read more

Misli 👇🏼

Svi mi povremeno imamo negativne misli koje nas sprječavaju da napredujemo. Bilo da su to sumnje u vlastite sposobnosti ili strahovi od budućnosti, negativne misli mogu nas blokirati na putu prema sreći i uspjehu. No, postoji način da ih prepoznamo, zaustavimo i transformiramo u snagu koja nas pokreće naprijed."
Post a Comment
Read more