"Tiho pucanje u povjerenja"

Nije to bio jedan veliki trenutak. Nije bilo drame, vike ni slomljenih vrata. Razočaranje u ljude dođe tiho. Kao voda koja curi iz pipe – kap po kap – dok ne shvatiš da ti je poplavilo cijelu sobu.

Počne s malim stvarima. Obećanje koje nisu ispunili. Poruka na koju nikad nisu odgovorili. Pogled koji je skliznuo dalje kad ti je najviše trebalo da netko zastane. A onda, odjednom, sjediš i shvatiš da si gradio mostove prema ljudima koji nisu ni planirali doći do pola puta.

Najviše boli što se nisi čuvao. Vjerovao si. Dao si sve – vrijeme, misli, toplinu. I onda, kad si pogledao unatrag, vidio si samo tragove njihovih cipela u prašini dok su odlazili.

Ali razočaranje je i lekcija. Ne nužno da postaneš hladniji, već mudriji. Ne zatvaraš se – samo počinješ birati kome otvaraš vrata.

Jer i dalje vjerujem u ljude. Samo više ne vjerujem svakome.