Glavu gore-uvijek dalje ...

Život me nije mazio. Zapravo, često se činilo kao da me testira – koliko još mogu izdržati, koliko puta mogu pasti, a ipak ustati. Bilo je dana kad sam doslovno brojala kune za kruh. I noći kad nisam mogla zaspati jer nisam znala gdje ću sutra.

Bilo je ljudi koji su otišli onda kad su najviše trebali ostati. I onih koji su ostali, ali su me lomili tišinom, riječima ili odsutnošću. Naučila sam prerano što znači šutjeti i gutati suze jer „ima i gore“. I vjerovala sam im. Da ima i gore. Pa tko sam ja da se žalim?

Godinama sam hodala kroz sivilo. Bez velikih snova, bez planova. Samo da preživim dan. Pa još jedan. I tako unedogled.

Ali negdje usput, promijenilo se nešto sitno. Prvo sam počela cijeniti male trenutke. Šalicu kave u tišini. Sunčevu zraku na licu. Slučajni osmijeh prolaznika. Nisam odjednom postala sretna. Ali počela sam primjećivati da više ne patim svaki dan.

Počela sam birati sebe. I reći "ne" stvarima koje su me lomile. Počela sam se okruživati onima koji me nisu pokušavali popraviti, nego su me jednostavno prihvatili.

I sad... sad sam tu. Ne tvrdim da je sve savršeno. Nije. Ali sam živa, dišem, smijem se. I što je najvažnije – opet vjerujem da zaslužujem dobro.

Ovo nije priča o čudu. Ovo je priča o tome da čak i kad misliš da si gotova, u tebi i dalje postoji nešto što želi živjeti. I to nešto – vrijedi slušati. 

Preživjela. Osnažila. I sad pišem – jer možda moje riječi budu ono što je meni nekad trebalo pročitati. ❤️

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Ujak koji je brat 🙏🏼🌸

Neke se veze ne mogu objasniti riječima – one se jednostavno osjete. Tako je i s njim. On je moj ujak, ali u srcu – brat ,prijatelj kakvog bih poželjela svakome i čovjek koji je uvijek, bez iznimke, tu kad ga trebam. Nikad nije pitao "zašto". Nikad nije vagao koliko mu dajem ili koliko sam prisutna. Samo je bio tu. I uvijek jest. U svakom pozivu, u svakoj tišini kad riječi nisu potrebne, u svakom trenutku kad mi se svijet ljuljao, on je bio moje ravnotežno mjesto. Kad sam ga odabrala za kuma svojoj kćeri, nisam ni sekunde dvojila. Jer znam – ako ikada ne budem mogla, on će moći. Ako ikada zatreba još jedno srce da je voli, čuva i štiti, njegovo će već biti otvoreno. Ona ima njega, baš kao što sam i ja oduvijek imala. Teško je naći riječi za čovjeka koji ti u životu znači toliko, a ne traži ništa zauzvrat. Samo daje – vrijeme, pažnju, osmijeh, rame kad treba, šalu kad se svijet čini preteškim. Zato ti pišem, bigbroo– ne zato što ti trebaju moje riječi, nego zato što ja trebam ...
Read more

"Tiho pucanje u povjerenja"

Nije to bio jedan veliki trenutak. Nije bilo drame, vike ni slomljenih vrata. Razočaranje u ljude dođe tiho. Kao voda koja curi iz pipe – kap po kap – dok ne shvatiš da ti je poplavilo cijelu sobu. Počne s malim stvarima. Obećanje koje nisu ispunili. Poruka na koju nikad nisu odgovorili. Pogled koji je skliznuo dalje kad ti je najviše trebalo da netko zastane. A onda, odjednom, sjediš i shvatiš da si gradio mostove prema ljudima koji nisu ni planirali doći do pola puta. Najviše boli što se nisi čuvao. Vjerovao si. Dao si sve – vrijeme, misli, toplinu. I onda, kad si pogledao unatrag, vidio si samo tragove njihovih cipela u prašini dok su odlazili. Ali razočaranje je i lekcija. Ne nužno da postaneš hladniji, već mudriji. Ne zatvaraš se – samo počinješ birati kome otvaraš vrata. Jer i dalje vjerujem u ljude. Samo više ne vjerujem svakome.
Read more

Misli 👇🏼

Svi mi povremeno imamo negativne misli koje nas sprječavaju da napredujemo. Bilo da su to sumnje u vlastite sposobnosti ili strahovi od budućnosti, negativne misli mogu nas blokirati na putu prema sreći i uspjehu. No, postoji način da ih prepoznamo, zaustavimo i transformiramo u snagu koja nas pokreće naprijed."
Read more