Moj dom u njegovim rukama ❤️

Ponekad zaboravimo zastati i zahvaliti ljudima koji čine naš svijet ljepšim. Danas želim napisati nekoliko redaka o čovjeku koji već 18 godina hoda kraj mene – tiho, postojano, s ljubavlju koja ne traži pažnju, ali mijenja sve.

Moj suprug nije savršen – i ne treba biti. Ali on je sve ono što srce treba: mir, sigurnost, osmijeh koji me uvijek vrati k sebi. On je muž koji sluša i kad ne govorim, koji zna kad me treba zagrliti, a kad mi dati prostor. S njim je ljubav jednostavna. Duboka. Prava.

Još više me oduševljava način na koji voli našu djecu. Taj pogled u očima kad ih promatra, nježnost u njegovim gestama, strpljenje u svakom odgovoru. On je stup našeg doma, ne zato što sve zna, već zato što je uvijek tu.

Prošli smo zajedno kroz puno toga – i lijepog i teškog. I svaki put kad pomislim da ne mogu dalje, sjetim se njega. Jer u njegovim rukama uvijek pronađem ono najvažnije – dom.

Ovaj tekst je moj tihi "hvala". Za godine, za ljubav, za svakodnevicu koja ponekad izgleda obično, a zapravo je sve samo ne to.

Comments

Post a Comment

Popular posts from this blog

Ujak koji je brat 🙏🏼🌸

Neke se veze ne mogu objasniti riječima – one se jednostavno osjete. Tako je i s njim. On je moj ujak, ali u srcu – brat ,prijatelj kakvog bih poželjela svakome i čovjek koji je uvijek, bez iznimke, tu kad ga trebam. Nikad nije pitao "zašto". Nikad nije vagao koliko mu dajem ili koliko sam prisutna. Samo je bio tu. I uvijek jest. U svakom pozivu, u svakoj tišini kad riječi nisu potrebne, u svakom trenutku kad mi se svijet ljuljao, on je bio moje ravnotežno mjesto. Kad sam ga odabrala za kuma svojoj kćeri, nisam ni sekunde dvojila. Jer znam – ako ikada ne budem mogla, on će moći. Ako ikada zatreba još jedno srce da je voli, čuva i štiti, njegovo će već biti otvoreno. Ona ima njega, baš kao što sam i ja oduvijek imala. Teško je naći riječi za čovjeka koji ti u životu znači toliko, a ne traži ništa zauzvrat. Samo daje – vrijeme, pažnju, osmijeh, rame kad treba, šalu kad se svijet čini preteškim. Zato ti pišem, bigbroo– ne zato što ti trebaju moje riječi, nego zato što ja trebam ...
Read more

"Tiho pucanje u povjerenja"

Nije to bio jedan veliki trenutak. Nije bilo drame, vike ni slomljenih vrata. Razočaranje u ljude dođe tiho. Kao voda koja curi iz pipe – kap po kap – dok ne shvatiš da ti je poplavilo cijelu sobu. Počne s malim stvarima. Obećanje koje nisu ispunili. Poruka na koju nikad nisu odgovorili. Pogled koji je skliznuo dalje kad ti je najviše trebalo da netko zastane. A onda, odjednom, sjediš i shvatiš da si gradio mostove prema ljudima koji nisu ni planirali doći do pola puta. Najviše boli što se nisi čuvao. Vjerovao si. Dao si sve – vrijeme, misli, toplinu. I onda, kad si pogledao unatrag, vidio si samo tragove njihovih cipela u prašini dok su odlazili. Ali razočaranje je i lekcija. Ne nužno da postaneš hladniji, već mudriji. Ne zatvaraš se – samo počinješ birati kome otvaraš vrata. Jer i dalje vjerujem u ljude. Samo više ne vjerujem svakome.
Read more

Misli 👇🏼

Svi mi povremeno imamo negativne misli koje nas sprječavaju da napredujemo. Bilo da su to sumnje u vlastite sposobnosti ili strahovi od budućnosti, negativne misli mogu nas blokirati na putu prema sreći i uspjehu. No, postoji način da ih prepoznamo, zaustavimo i transformiramo u snagu koja nas pokreće naprijed."
Read more